Treba mi pomoć da se prisetim šta to beše ljubav i kako se to radi. Imam trenutno potrebu da volim, ali mi je neprijatno da počnem sa tim jer ne umem. Ne zameri mi, toliko dugo to nisam radila da nije ni čudno što sam zaboravila. Možda ćeš reći da nikada to nisam ni znala, ali nema veze. Više nego ikada sada to moram znati! Kažu da ružno, mračno, nesrećno i zlo, srce briše, i donosi lepotu, pa mi je nekako milo da mi svet bude lep.
Želim da naučim da uživam u hrani i u jutru. U zalasku sunca, jer tada, ako si kraj reke, ona lepše miriše, a dah je dublji, tako kažu. Pa u gitari, i drugim instrumentima koji melodiju takvu stvaraju, da si, dok ona traje, nasmejan, a kada se završi, želiš nekog da zagrliš! Zatim, u vinu! Ako se opijen ljubiš onako strasno, onaj drugi jezik će imati ukus nekog prolećnog voća, obično jagode ili višnje. I miris ruža ne treba preskočiti, a ni ostalog cveća, bar zbog boja. Za reku sam već objasnila.
Ovo nabrajam po sećanju, ili po onome što sam videla kod drugih. Plašim se da ne umem, ili ako bih bilo šta od ovoga radila, da bi to bilo traljavo, pa bi me volja brzo prošla, a ti se naljutio.
Nego, najlepše mi je sećanje na to kako kuca zaljubljeno srce! Tako se to valjda kaže, kada ne čuješ svoje korake, već samo otkucaje svog srca koje žuri i širi tvoje oči ne bi li one ugledale nečiji osmeh, a ruke i pre nego što zatraže, dobile zagrljaj.
Tužno je ovo, uživam prisećajući se, ali trenutak kada opet shvatim da su ovi moji sadašnji zidovi previsoki i predebeli je kao senka, stalno me prati! Ne napušta me, i sasvim razara ovo malo pokušaja da se zajedno sa nekim prisetim kako je to voleti! Mrzim tu realnost, i moju svest da se nalazim u tako malenoj tački u kojoj osmeh ne sija, a sunce se ne smeši.
Ovo je vrlo intimna ispovest, jer me je mnogo sramota što mi ljubav nedostaje. Moram to kriti. Moram. Bojim se. U strahu takođe srce kuca, ali drugačije. Ritam je nepodnošljiv! Srce se smanjuje, a mnogo toga je u njemu, pa se pretvara u onu tačku, u kojoj osmeh ne sija, a sunce se ne smeši.
Kada dozvolim sebi da se prisećam, kao sada, srce se i uzlupa, hoće da poraste, ali ne zna kuda sve, i što je najvažnije, ne zna kako prema tebi! Potrebno mu je da tako maleno i prepunjeno željama odjednom zauzme što veći prostor. Sećanje na ljubav ga muči. Ali ne smem, ako bih toliku neiskazanu ljubav odjednom oslobodila, učinila bih verovatno nešto nepristojno. Trčala bih koliko me noge nose, ali ne da bih negde stigla, nego da bih svuda pobegla! Svuda, u svaki kraj, gde si ti, i sve ono što peva, što se kreće i smeje, i govorila "Volim te! Volim te! Volim te!" Kolika bi to širina bila! To bi bio ceo onaj prostor u koji ono želi da se smesti! U prelepu bezgraničnu širinu u koju ne znam kako da dođem.
Nauči me.