Proklinjući triptih

Published on 23:22, 06/23,2011

Bezdan

Dubina prokleta

Visiš a ne misliš

Kanjon dubok a oči uplašene

Samael proleće

Nakrivio se iznad tvoje desne strane

Zlokobna noć, mali odsjaj u daljini

To je zato što ne pričaš nikom

Bol od onih vrana ti je proždrao srce

Rupičaste dubine se crne

Vetar

Kako bi bilo dobro da vetar dođe

Manje bi zlokobno bilo

Nije sada trenutak za skok

Nije sada trenutak za vrisak

Širim ruke, obrazujem krst

Pogled u nebo

Molim te, daj mi kišu

Hoću da budem žena


Norma je okvir

Published on 00:26, 06/10,2011

Sada je normalnost tema...
Veoma relativna stvar.
Zavisi od toga koliko pojedinac neguje svoje predrasude, ili neko društvo.
U društvima gde se i manjinsko mišljenje uvažava podjednako kao i većinsko mnogo je veći spisak normalnih stvari.
Zapravo, normalnost je konvencija, konsenzus. Prost primer, ranije je bilo normalno pušiti i u busu, danas je nastupila totalitarna zabrana, ranije se smatralo da je duvan zdrav, danas ne.
Međutim, mnogo je zanimljivo šta raditi sa predrasudama na ličnom planu. Smetaju nam predrasude uperene prema nama, ali šta radimo sa sopstvenim predrasudama. Da li ih prepoznajemo? Da li ih odbacujemo, ili negujemo? I koliko daleko smo spremni da idemo u njihovoj eliminaciji, jer od rođenja nas kvare. Tačka kada nam je sve normalno je tačka kada imamo bezgranično razumevanje i bezrezervnu ljubav prema svemu, to je otprilike tačka u kojoj su se nalazili posebni pojedinci, Buda, jogiji, i ostali "prosvećeni".
Većina ljudi je na pola puta. Mislim da su Djavo i Bog izmišljeni samo da bi bili orijentiri za tu skalu. (Čoveku je lakše da se služi konkretnim pojmovima.) Gore ljubav, dole strah, ili desno-levo, kako više volite. I, naravno, koja je korisnost od eliminacije predrasuda? Otprilike se to svodi na pitanje koja je korist voleti.
Osnovni sastojak predrasude je strah. Ukoliko je moguće nemati nikakav strah, utoliko je moguće nemati nikakvu predrasudu. Ideal, ali od svih ideala najvredniji borbe. Pre svega na ličnom planu. Borite se protiv sopstvenih strahova. Imaćete više slobode, svet ćete jasnije videti, i mnogo više stvari ćete videti. To je fin doprinos pokvarenom društvu, ali bićete i nekom inspiracija. Svojoj deci, svojim prijateljima, za kratak ljudski život, to nije mala stvar. Ukoliko nešto uspete na bolje da promenite, vi ste onda car! Valjda u tom grmu leži i smisao života. Čovek je veoma pokvareno biće, pa bi zato bilo mnogo dobro da institucije u nekom društvu neguju različitost, toleranciju, razumevanje. Paradoks je što čovek kada bilo koju pozitivnu ideju stavi u neki okvir, samim tim je i okrene naglavačke. Ne samo zbog ljudske pokvarenosti, nego što i priroda tih vrednosti ne trpi okvire. Zarobite ljubav, zarobite slobodu, to više ne liči ni na šta.
Ovim sam htela reći i zašto ne vidim svrhu da se sa bilo kim raspravljam u vezi ozbiljnih stvari.


Herc bag

Published on 21:14, 06/06,2011

Treba mi pomoć da se prisetim šta to beše ljubav i kako se to radi. Imam trenutno potrebu da volim, ali mi je neprijatno da počnem sa tim jer ne umem. Ne zameri mi, toliko dugo to nisam radila da nije ni čudno što sam zaboravila. Možda ćeš reći da nikada to nisam ni znala, ali nema veze. Više nego ikada sada to moram znati! Kažu da ružno, mračno, nesrećno i zlo, srce briše, i donosi lepotu, pa mi je nekako milo da mi svet bude lep.

Želim da naučim da uživam u hrani i u jutru. U zalasku sunca, jer tada, ako si kraj reke, ona lepše miriše, a dah je dublji, tako kažu. Pa u gitari, i drugim instrumentima koji melodiju takvu stvaraju, da si, dok ona traje, nasmejan, a kada se završi, želiš nekog da zagrliš! Zatim, u vinu! Ako se opijen ljubiš onako strasno, onaj drugi jezik će imati ukus nekog prolećnog voća, obično jagode ili višnje. I miris ruža ne treba preskočiti, a ni ostalog cveća, bar zbog boja. Za reku sam već objasnila.

Ovo nabrajam po sećanju, ili po onome što sam videla kod drugih. Plašim se da ne umem, ili ako bih bilo šta od ovoga radila, da bi to bilo traljavo, pa bi me volja brzo prošla, a ti se naljutio.

Nego, najlepše mi je sećanje na to kako kuca zaljubljeno srce! Tako se to valjda kaže, kada ne čuješ svoje korake, već samo otkucaje svog srca koje žuri i širi tvoje oči ne bi li one ugledale nečiji osmeh, a ruke i pre nego što zatraže, dobile zagrljaj.

Tužno je ovo, uživam prisećajući se, ali trenutak kada opet shvatim da su ovi moji sadašnji zidovi previsoki i predebeli je kao senka, stalno me prati! Ne napušta me, i sasvim razara ovo malo pokušaja da se zajedno sa nekim prisetim kako je to voleti! Mrzim tu realnost, i moju svest da se nalazim u tako malenoj tački u kojoj osmeh ne sija, a sunce se ne smeši.

Ovo je vrlo intimna ispovest, jer me je mnogo sramota što mi ljubav nedostaje. Moram to kriti. Moram. Bojim se. U strahu takođe srce kuca, ali drugačije. Ritam je nepodnošljiv! Srce se smanjuje, a mnogo toga je u njemu, pa se pretvara u onu tačku, u kojoj osmeh ne sija, a sunce se ne smeši.

Kada dozvolim sebi da se prisećam, kao sada, srce se i uzlupa, hoće da poraste, ali ne zna kuda sve, i što je najvažnije, ne zna kako prema tebi! Potrebno mu je da tako maleno i prepunjeno željama odjednom zauzme što veći prostor. Sećanje na ljubav ga muči. Ali ne smem, ako bih toliku neiskazanu ljubav odjednom oslobodila, učinila bih verovatno nešto nepristojno. Trčala bih koliko me noge nose, ali ne da bih negde stigla, nego da bih svuda pobegla! Svuda, u svaki kraj, gde si ti, i sve ono što peva, što se kreće i smeje, i govorila "Volim te! Volim te! Volim te!" Kolika bi to širina bila! To bi bio ceo onaj prostor u koji ono želi da se smesti! U prelepu bezgraničnu širinu u koju ne znam kako da dođem.

Nauči me.